Marvel's Wolverine je brutalan, fokusiran, vizualno spektakularan i iznenađujuće emotivan. Nakon otprilike 20 sati provedenih uz najnoviju PlayStation ekskluzivu studija Insomniac Games, završio sam igru s nečime što nisam sasvim očekivao: jednom od svojih najdražih igara godine.

Priznajem da su me neke od prvih recenzija natjerale da se zapitam što me zapravo čeka.

Ne zato što je Marvel's Wolverine bio univerzalno loše prihvaćen, već zato što su se neke od kritika vezanih uz njegovu linearnu strukturu, repetitivnost borbe i relativno jednostavan gameplay poprilično razlikovale od onoga što inače očekujemo od Insomniac Gamesa.

Nakon što sam završio priču i odradio većinu dodatnog sadržaja, moje iskustvo bilo je poprilično drugačije.

Marvel's Wolverine definitivno nije savršen. Bugova ima. Borba s vremenom postaje pomalo repetitivna. Završni dio kampanje povremeno nepotrebno produžuje određene borbe, a volio bih i da smo imali priliku posjetiti više različitih lokacija.

Ali kada Wolverine radi ono u čemu je najbolji, vrlo malo igara koje sam igrao ove godine može se mjeriti s njegovom kombinacijom odlične priče, neprekidne akcije, tehničke prezentacije i čistog spektakla.

I što je najvažnije – ovo se doista osjeća kao Wolverine.

Wolverineova priča koju vrijedi doživjeti

Za završetak kampanje trebalo mi je otprilike 15–16 sati, dok je ukupno vrijeme igranja naraslo na oko 20 sati nakon dodatnih izazova, collectiblesa i ostalih aktivnosti.

Za ovakav tip igre ta mi se duljina čini gotovo savršenom.

Marvel’s Wolverine je linearna akcijska avantura vođena pričom, a ne još jedan ogroman otvoreni svijet ispunjen ikonama. I 2026. godine to se čini gotovo osvježavajuće.

Postoje prilike za istraživanje pojedinih područja, pronalaženje materijala i collectiblesa te kratko udaljavanje od glavnog puta, ali igra uvijek jasno zna kamo vas želi odvesti.

To Insomniacu omogućuje potpunu kontrolu nad tempom.

U jednom trenutku gledate emotivan razgovor, a već u sljedećem razdirat ćete neprijatelje, penjati se kroz okoliš, trčati kroz područje koje se urušava ili završiti usred još jedne ogromne akcijske sekvence.

Gotovo se uvijek nešto događa.

Sama priča jedan je od mojih najdražih dijelova cijelog iskustva.

U njezinu je središtu Loganova neprestana borba između dvije strane njegove osobnosti: čovjeka koji iskreno želi zaštititi druge i naizgled nezaustavljive zvijeri sposobne za nevjerojatno nasilje.

Liam McIntyre savršeno prikazuje obje strane.

Njegova izvedba izvanredna je ne samo glasovno, već i kroz animacije lica i fizičku izvedbu Logana. Bijes, tuga, ranjivost i srdžba jasno su vidljivi, ponekad čak i bez potrebe da lik išta kaže.

Za mene je ovo bez problema jedna od najboljih interpretacija Wolverinea izvan stripova.

Jean Grey još je jedan od vrhunaca.

Njezina kemija s Loganom funkcionira izvrsno, ali Jean nikada nije svedena samo na lik koji postoji uz njega. Njezina osobnost, dijalozi i želja da zaštiti druge daju joj pravi značaj kroz cijelu priču. Bilo je nekoliko trenutaka u kojima sam poželio da nam Insomniac zapravo dopusti igrati s njom.

I ostatak glumačke postave zaslužuje slične pohvale, a posebno izvedba Troya Bakera, čiji lik postaje sve važniji kako se priča razvija.

Namjerno ću stati ovdje.

Ovo je priča koju vrijedi doživjeti bez znanja o tome kamo vodi jer se Insomniac ne boji iznenaditi igrača. Nekoliko događaja otišlo je u smjerovima koje doista nisam očekivao.

Linearnost mu zapravo ide u korist

Wolverineovu linearnost ne smatram nedostatkom.

Upravo suprotno.

Došli smo do trenutka kada je toliko velikih igara izgrađeno oko ogromnih otvorenih svjetova da fokusirana akcijska igra od petnaestak sati ponovno djeluje gotovo old-school.

Wolverineu ne trebaju stotine oznaka na karti.

Treba mu momentum.

A Insomniac to razumije.

Linearna struktura omogućuje studiju da neprestano prelazi između borbe, traversala, filmskih scena i ogromnih skriptiranih sekvenci bez dugih perioda u kojima se ništa značajno ne događa.

Ipak, postoji jedan nedostatak.

Kako sam se približavao kraju kampanje, počeo sam primjećivati borbe koje se produžuju dodavanjem snažnijih neprijatelja i dodatnih valova. Povremeno se čini kao da igra pokušava svoje završne misije učiniti nešto duljima nego što bi prirodno trebale biti.

To mi nikada nije ozbiljno narušilo tempo, ali bilo je primjetno.

Unatoč tome, ovakvu čvrsto režiranu igru uvijek bih radije odabrao nego još jedan nepotrebno napuhan otvoreni svijet.

Wolverineova borba brutalna je upravo koliko treba biti

Insomniac se nije suzdržavao.

Wolverine je nasilan.

Jako nasilan.

Udovi lete, krv prekriva Logana i njegovu okolinu, finisheri mogu biti izrazito brutalni, a njegove kandže doista djeluju poput oružja sposobnog rastrgati čovjeka, a ne poput svjetlećih štapića kojima udarate po health baru.

Ta brutalnost nije ovdje samo radi šokiranja igrača.

Ona Loganu daje njegov identitet.

Wolverine nije Spider-Man. Ne bi trebao elegantno skakati između desetaka gadgeta pokušavajući pritom izbjeći smrtonosnu silu.

Ima šest adamantijskih kandži.

Približava se.

I koristi ih.

Borba je agresivna i relativno jednostavna, ali ispod površine ipak postoji više od pukog pritiskanja tipke za napad.

Blokiranje mi je postalo posebno važno tijekom igranja. Pravovremena obrana može otvoriti prostor za napad i staggerati neprijatelje, dok izbjegavanje Loganu daje prijeko potreban trenutak predaha i priliku da njegov healing factor odradi svoje.

Kako igra napreduje, otključavaju se dodatne sposobnosti, skillovi i napadi, dok vas različiti tipovi neprijatelja prisiljavaju da prilagođavate pristup.

Ta raznolikost je važna.

Ne borite se protiv potpuno istih protivnika svih 15 sati. Različite frakcije i tipovi neprijatelja donose vlastite prijetnje, od običnih vojnika i The Handa pa sve do sve opasnijih mehaničkih neprijatelja.

Borba s vremenom ipak postaje repetitivna.

Neću tvrditi suprotno.

Postoji samo određeni broj načina na koje Wolverine nekoga može izbosti.

Ali nikada nisam došao do trenutka kada sam prestao uživati u borbi. Promjene u sastavu neprijatelja, finisheri, sposobnosti i sama fizička brutalnost borbe uspijevali su održavati susrete zabavnima.

Težina igranja također čini veliku razliku.

Igrao sam na standardnoj težini i poginuo popriličan broj puta, posebno tijekom početka igre dok sam učio njezine sustave, ali i kasnije tijekom nekih dodatnih izazova.

Wolverineova regeneracija čini ga nevjerojatno izdržljivim, ali ne i besmrtnim.

Naučiti kada napasti, blokirati, napraviti parry, izbjeći udarac i stvoriti dovoljno prostora za oporavak postaje važan dio borbe.

Postoji čak i Last Stand mehanika koja Loganu može pružiti još jednu priliku nakon što bude svladan.

Na lakšim postavkama težine mnogi od tih sustava prirodno postaju manje važni. Ali na odgovarajućoj težini pronašao sam znatno više dubine nego u pukom bacanju Wolverinea u prostoriju i gledanju kako automatski preživljava.

Jednostavan sustav napredovanja koji ne komplicira stvari

Napredovanje je također vrlo jednostavno.

Kako Logan skuplja XP i podiže level, dobivate bodove koje možete ulagati u nove sposobnosti i poboljšanja.

Ovdje nema ogromnog RPG skill treeja prepunog mikroskopskih postotnih poboljšanja – niti mu je potreban.

Sustav vam daje dovoljno novih mogućnosti da Logan postupno postaje sve opasniji, a da pritom Wolverine ne postane nešto što nije.

Customizacija je znatno zanimljivija.

Možete otključati i craftati brojna odijela, uz dodatne mogućnosti prilagodbe, što vam omogućuje da stvorite verziju Wolverinea kakvu želite.

Ali mnoge od tih nagrada morate zaslužiti.

Tijekom misija pronalazit ćete material cacheve koji sadrže resurse potrebne za crafting. Izrada nove opreme i odijela povezana je i s Loganovim ukupnim napredovanjem, pa istraživanje dobiva stvarnu svrhu umjesto da samo prekrižite još jedan collectible s popisa.

Da nisam išao po Platinum Trophy, vjerojatno ne bih tražio baš svaki cache, ali svidjelo mi se što postoji razlog za istraživanje okoliša umjesto pukog trčanja prema sljedećem cilju.

Dodatne izazove vrijedi odigrati

Dodatni izazovi bili su mi znatno zanimljiviji.

Igra ih nudi više od deset, od borbenih susreta do traversal i speed izazova.

Neke se ideje neizbježno ponavljaju, ali pojedinačni izazovi uglavnom uspijevaju zadržati vlastiti identitet i, još važnije, nude konkretne nagrade.

Upravo je to razlika.

Tijekom običnog prelaska igre vjerojatno ne bih skupljao svaki material cache.

Ali izazove bih završio.

Dali su mi razlog da provedem još vremena usavršavajući Wolverineovu borbu i kretanje, a istovremeno sam radio prema konkretnim nagradama, uključujući dodatne mogućnosti customizacije.

Neki od njih pružili su mi i znatno veći otpor od glavne kampanje te su bili odgovorni za popriličan broj mojih smrti.

Ako nakon završetka priče želite još nekoliko sati Wolverineove borbe, svakako ih vrijedi odigrati.

Jedna od najljepših igara koje sam igrao na PS5 Pro

A onda dolazimo do prezentacije.

Marvel's Wolverine može izgledati apsolutno fenomenalno.

Cijelu sam igru odigrao na PlayStationu 5 Pro koristeći performance postavke uz VRR i, izuzmemo li bugove, iskustvo je bilo iznimno glatko.

Okoliši su nevjerojatno detaljni, modeli likova izgledaju fantastično, animacije lica tijekom filmskih scena izvrsne su, a prijelazi između gameplaya i cinematica redovito stvaraju osjećaj da igrate interaktivni blockbuster.

Produkcijska vrijednost vidljiva je na svakom koraku.

Ali Japan je za mene bio vrhunac.

Budući da sam i sam posjetio Japan, iskreno me iznenadilo koliko su mi neki dijelovi Shinjukua djelovali poznato. Djevojka i ja čak smo uspjeli prepoznati područje u kojem smo slavili Novu godinu.

Naravno, izmišljeni brendovi i pojedini elementi su promijenjeni, ali hodanje tim ulicama u Wolverineu dalo mi je osjećaj autentičnosti koji sam mogao osobno prepoznati.

Vjerojatno zbog toga imam malu osobnu pristranost prema ovom dijelu igre.

Nije me briga.

Bilo je fantastično.

Atmosfera Japana, osvjetljenje, ulice i cjelokupna prezentacija bili su među mojim najdražim dijelovima cijelog iskustva, a često sam jednostavno prestao igrati kako bih koristio Photo Mode.

I ostale lokacije izgledaju prekrasno, ali upravo tu dolazimo do jedne od mojih najvećih zamjerki.

Htio sam ih više.

Igra ponovno koristi nekoliko lokacija, posebno u kasnijim dijelovima. To ima smisla iz perspektive priče i produkcije, ali s obzirom na to koliko dobro izgledaju Insomniacovi okoliši, nisam mogao prestati razmišljati koliko bi uzbudljivo bilo posjetiti još jednu veliku lokaciju.

DualSense napokon djeluje istinski next-gen

Audio prezentacija zaslužuje jednaku količinu pohvala.

Glazba, zvukovi okoliša, udarci, a posebno zvuk Wolverineovih kandži zajedno stvaraju osjećaj težine i fizičke snage tijekom borbe.

Implementacija DualSense kontrolera možda je još bolja.

Haptic feedback i adaptive triggeri koriste se iznimno učinkovito te daju fizički osjećaj pojedinim akcijama umjesto da djeluju poput značajki dodanih samo zato što ih Sonyjev kontroler podržava.

U kombinaciji s vizualima i dizajnom zvuka, ovo je bilo jedno od rijetkih iskustava u kojima sam stvarno imao osjećaj da sam hardver doprinosi igri.

Od PlayStation first-party igre upravo to očekujem – da me DualSense podsjeti zbog čega uopće postoji.

Wolverine to uspijeva.

Tehnički impresivan, ali ne i besprijekoran

Nažalost, tehničko iskustvo nije bilo savršeno.

Tijekom cijelog prelaska nisam doživio niti jedan crash i same performanse bile su odlične, ali naišao sam na bugove.

Neki su bili sitni.

Drugi su me prisilili da ponovno učitam prethodni checkpoint.

Traversal se također povremeno ponašao čudno. Penjanje i platformiranje uglavnom funkcioniraju dobro – posebno kada se kamera promijeni i Insomniac pretvori samo kretanje u još jednu filmsku akcijsku sekvencu – ali bilo je trenutaka kada Logan nije reagirao na okoliš onoliko precizno koliko sam očekivao.

Nijedan od tih problema nije ozbiljno narušio moje ukupno iskustvo, ali događali su se dovoljno često da ih moram spomenuti.

I upravo su jedan od razloga zbog kojih Wolverine ne mogu nazvati besprijekornim.

Gdje je Wolverine mogao biti bolji

Moje zamjerke na kraju se svode na nekoliko stvari.

Volio bih da igra nudi više različitih lokacija i manje povrataka u već posjećena područja.

Veća raznolikost neprijatelja pomogla bi borbi da ostane svježa i u kasnijim dijelovima kampanje.

Završna poglavlja mogla su biti nešto bolje tempirana umjesto da se pojedini susreti produžuju dodatnim valovima i snažnijim neprijateljima.

Traversal treba još malo poliranja.

A nadam se i da će nekoliko bugova biti riješeno budućim ažuriranjima.

Ali zanimljivo je da zapravo ne želim radikalno dublji sustav borbe.

Wolverine se ne bi trebao igrati poput Spider-Mana.

Loganu ne treba stotinu gadgeta i golema kolekcija potpuno različitih stilova borbe samo radi raznolikosti.

On je Wolverine.

Insomniac je trebao učiniti šest kandži, agresiju, bijes i regeneraciju dovoljno zabavnima za cijelu igru.

Za mene su uspjeli.

Zaključak

Ocjena	Naslov igre	Recenzija objavljena
9/10	Marvelov Wolverine	21. rujna 2026.
9/10	Resonance: A Plague Tale Legacy	2. rujna 2026.
9/10	Slatke avanture	4. svibnja 2026.
9/10	Assassin's Creed Shadows	30. travnja 2026.
8.5/10	Krv Zornjaka – MORATE ZIGRATI	15. rujna 2026.
8/10	NASCAR 26	rujan 29, 2026